Zvonimir Peranić: „Osmjeh“
Rukopis Zvonimira Peranića naslovljen je jednostavno – „Osmjeh“. No u toj svojoj jednostavnosti otvara niz mogućih asocijacija, značenja i interpretacija. Ono prvo što priziva je ljudskost, humana dimenzija jer (o)smijeh je nešto imanentno čovjeku. Što on znači u kontekstu Peranićeva teksta, čitatelj razotkriva iščitavanjem jedanaest prozno-poetskih cjelina naslovljenih „Ti“, „Anđeo i dječak iza brave“, „Ruke“, „Ljepota umiranja/Kvantni zagrljaj“, „Koji K“, „Crveni tepih“, „Znam. I ja isto“, „Tu“, „Zanimljivo gledište“, „Šum“ i “Onkraj (Beyond)”.
Riječ je o rukopisu koji se žanrovski ne može jednoznačno odrediti – ima u njemu i elemenata filozofsko-refleksivne proze, i u priče oblikovanih reminiscencija na određene događaje i ljude, pa i poezije, dok dijelove ovog fragmentarno strukturiranog djela povezuju neki motivi i teme: tijelo, promišljanja o Svemiru, životu i smrti, boli i ljepoti, percepcija stvarnosti…
Prvi prozni zapis „Ti“ posvećen je rođenju, energiji stvaranja i života, gradnji ljudskoga tijela koja se „odvija nevjerojatnom preciznošću i sinkronizacijom“, podsjećajući nas na složenost i ljepotu života. U proznom tekstu „Anđeo i dječak iza brave“ pripovjedač evocira jedan traumatičan događaj iz školskih dana. Trauma, koja ga je suočila s neuspjehom, našla je svoje razrješenje u neočekivanom susretu s knjigama.
Priča „Ruke“ motivom ruku propituje teme tijela i rođenja, ali i (majčinske) ljubavi. Sljedeća pripovijest „Ljepota umiranja/Kvantni zagrljaj“ potresno je suočavanje s bolešću i smrću bliske osobe, tematizirajući iznova na filozofsko-transcendentalni način tijelo, ovoga puta ono koje nestaje. I ovdje Peranićev način pripovijedanja odlikuju kratke, poetske rečenice u kojima tišina „govori najglasnije“.
Tekst „Koji K“ još je jedna poetska reminiscencija, ovoga puta na kazalište kojime se Zvonimir Peranić dugi niz godina bavio. I ovdje je prisutno promišljanje tijela, uz šekspirijansku završnu poantu: „Na kraju ostaje bjelina. I tišina.“
Riječ osmijeh iz naslova knjige provodni je motiv priče „Crveni tepih“. U tekstu „Znam. I ja isto.“ autor uvodi zanimljiv dijalog korisnika i stroja, tragajući za odgovorom: „Kada bi mogao postati čovjekom na jedan dan, što bi učinio?“ A u toj mogućnosti ljudskosti stroj otkriva važnost emocija, ali i opraštanja i ljubavi, spoznajući da nije svrha u savršenstvu, već u dopuštanju da „budeš čovjek.“ Ontološko razmatranje prisutno je i u tekstu „Tu“, u kojem se iznova pojavljuje osmijeh, kao čista prisutnost u svijetu u kojemu je „biti samo ono što jesmo kad prestanemo biti.“
Dio knjige naslovljen „Gledište“ neka je vrsta konceptualne umjetnosti, „otvorenog djela“ koje čitatelju otvara mogućnost za značenjska nadopisivanja. Cjelina „Šum“ pisana je poput pjesme, u stihovanoj formi, mješavinom raznih jezika i pisama, zalazeći u filozofiju jeziku, sa šumom suprotstavljenim tonu – za razliku od tona kod kojega su zvučni valovi pravilni, šum nastaje kada su oni nepravilni.
Epilog je naslovljen „Onkraj („Beyond“), kao nadilaženje vremensko-prostorno-ontoloških dimenzija. Ili, na kraju ostaje – osmijeh.
Kim Cuculić
Zvonimir Peranić: Smile
Zvonimir Peranić’s manuscript bears a simple title: Smile. Yet within this simplicity it opens a wide field of possible associations, meanings, and interpretations. The first association it evokes is humanity itself, since a smile is something inherent to the human condition. What it signifies in the context of Peranić’s text gradually reveals itself through eleven prose-poetic sections titled You, The Angel and the Boy Behind the Lock, Hands, The Beauty of Dying / Quantum Embrace, What the K, Red Carpet, I Know. Me Too., Here, Interesting Point of View, Hum, and Beyond.
The manuscript resists clear genre classification. It contains elements of philosophical and reflective prose, reminiscences shaped into narrative episodes about particular events and people, and even poetry. Its fragmentary structure is held together by recurring motifs and themes: the body, reflections on the Universe, life and death, pain and beauty, and the perception of reality.
The first prose piece, You, is dedicated to birth, to the energy of creation and life, and to the formation of the human body, which unfolds with “astonishing precision and synchronization,” reminding us of the complexity and beauty of life. In the prose piece The Angel and the Boy Behind the Lock, the narrator recalls a traumatic event from his school days. The trauma, which confronted him with failure, eventually found resolution in an unexpected encounter with books.
The story Hands uses the motif of hands to explore themes of the body and birth, but also love, especially maternal love. The following narrative, The Beauty of Dying / Quantum Embrace, is a moving confrontation with the illness and death of a close person, once again thematizing the body in a philosophical and transcendental way, this time the body that disappears. Here again, Peranić’s narrative voice is marked by short, poetic sentences in which silence “speaks the loudest.”
The text What the K offers another poetic reminiscence, this time about theatre, an art form with which Zvonimir Peranić was engaged for many years. Reflection on the body is present here as well, culminating in a Shakespearean closing line: “In the end, whiteness remains. And silence.”
The word smile from the book’s title becomes the central motif of the story Red Carpet. In the text I Know. Me Too., the author introduces an intriguing dialogue between a user and a machine, searching for an answer to the question: “If you could become human for one day, what would you do?” Within this possibility of humanity, the machine discovers the importance of emotions, as well as forgiveness and love, realizing that the purpose is not perfection but allowing oneself “to be human.”
Ontological reflection also appears in the text Here, where the smile returns as pure presence in a world in which “to be is simply what we are when we stop trying to be.”
The section titled Point of View takes the form of conceptual art, an “open work” that offers the reader the possibility of adding new layers of meaning. The section Hum is written like a poem, in a verse-like form, mixing different languages and scripts while entering into the philosophy of language, where hum is contrasted with tone. Unlike tone, whose sound waves are regular, hum arises when they become irregular.
The epilogue is titled Beyond, suggesting a movement beyond temporal, spatial, and ontological dimensions.
In the end, what remains is a smile.
Kim Cuculić